Mi smo jedna od obitelji kojoj se prije otprilike 15 godina dogodila '' droga''. Naš sin je već kao tinejđer sa svojih otprilike 15 godina upoznao svijet ovisnosti. Kad smo shvatili o čemu se radi srušio nam se cijeli svijet. Izgledalo je kao da je netko napravio rez u našoj obitelji. Bili smo tako očajni da ni sami nismo znali što napraviti, ni odakle početi. Pokušavali smo napraviti sve što smo svojim snagama mogli ali, teret je bivao sve veći i teži, a naš sin je propadao nama pred očima. Jednostavno nismo vidjeli izlaza. U svemu tome nismo ni primijetili da nam se obitelj raspada. Kad već nismo mogli dalje odlučili smo se na to da sina udaljimo od obitelji, tako da barem nas dvoje i naša mlađa kći imamo kako tako normalan život. Na ovaj korak smo se odlučili zato jer je on odbijao svaku našu pomoć, a ionako je više vremena provodio na ulici nego kod kuće. Mislili smo da ga na taj način možda brže natjeramo na liječenje, i to zato jer smo znali da je to jedini način. Rekli smo mu da uzme svoje stvari i napusti kuću. Jedini uvjet da se vrati je taj da se odluči na liječenje u neki centar. Skoro godinu dana je živio da ni sami nismo znali gdje je. Naravno da je to za nas bio najteži period u našem životu. Nismo znali gdje je, ali smo bili sigurni da ne može biti dobro. Jedne večeri je došao i zamolio nas za pomoć. Rekao je da ne želi više tako živjeti i da mora otići na liječenje. Sam je nazvao Reto centar i već za nekoliko dana otišao u Španjolsku.

Nama je u tom trenutku izgledalo da smo se riješili svih briga. Na neki način i jesmo, jer smo znali da je on sada na sigurnom. Ali mi smo se i dalje osjećali umorni i prazni. Čuli smo da se u Reto-centru u Splitu nedjeljom održavaju sastanci na kojima momci, koji žive u centru, govore o tome kako su promijenili svoje živote i tko im je u tome pomogao.Tako smo mi i naša kći počeli odlaziti na te sastanke nedjeljom. Slušajući druge kako govore o promjenama u svojim životima, o tome da su upoznali Boga i da im je upravo On dao nov život, naša srca su bila dotaknuta, sve do jednog dana kada smo i mi shvatili da iako nismo bili ovisnici, itekako trebamo promjene u svojim životima. U isto su vrijeme i stizala pisma iz Španjolske, iz Reto centra u kojem se on nalazio naš sin. U njegovim smo pismima mogli pročitati isto ono što su nam i momci na sastancima u Splitu govorili. Vidjeli smo u svemu jedno svjetlo i nadu. Pričali su nam da je Bogu sve moguće, pa tako i od jednog ovisnika napraviti novo stvorenje. Moramo reći da prije svih ovih događanja nismo nikad ništa tražili od Boga. Sve što smo znali o njemu jest da postoji Božić i Uskrs i dalje ništa više. kad je naš sin odlučio otići na liječenje, rekli smo hvala Bogu što je tamo. Ali, sam Bog je odlučio nama dati više no što smo mogli zamisliti i pitati. Nismo ni sami bili svjesni koliko smo mu dragocjeni. Kako je Reto-centar kršćanski centar, u kojem je Biblija vodič tako smo i mi tamo počeli čitati Božju riječ, pažljivo slušati svjedočanstva tih momaka. Vidjeli smo svojim očima žive primjere Božjeg čuda. Shvatili smo da trebamo nove temelje za svoj dom, da trebamo čvrstu stijenu, a to je Isus. On je Stijena, Početak i Kraj svega, pravi put i Istina. Pokazao nam je svojim primjerom kako trebamo živjeti. Od trenutka kad smo vrata svoga srca otvorili Isusu u našim životima je sve novo i drugačije. Ne moramo više hodati pognute glave niti se sramiti za sve što je bilo. Neki problemi i svakodnevne brige nisu nestali, ali više to ne moramo nositi sami jer imamo Isusa koji nam pomaže. Imamo s njim i jedan poseban mir i sigurnost. Od dana kada je naš sin otišao u centar je skoro 8 godina i on se još tamo nalazi. Pomaže drugima koji dolaze u centar. Mi živimo u Splitu i možemo reći da smo sretni da možemo biti sa momcima i djevojkama koji žive u Reto centru Split. Iako nas tisuće kilometara dijeli od našeg sina, znamo da smo u jednom duhu blizu njega.

Ovim putem želimo reći svima koji imaju nekoga ili su sami u problemu droge, alkohola ili bilo kojem drugom problemu da izlaza ima. Ako vam je netko krenuo krivim putom, gledajte naprijed, tamo gdje želite doći. Ako zatražite Boga da vam pomogne da se možete izvući iz svake muke i tjeskobe. On vas čeka i sve što je vama nemoguće, Njemu je moguće

Ja sam Mate. Molim te, dozvoli mi da ti se predstavim i ispričam priču mog života.

Rođen sam 1948 godine u Ercegovcima, malo selo dicmanjske kotline, u obitelji sa sedmero djece, brat pet sestara i ja.Razlika između najstarije sestre i mene, najmlađeg bila je 22 godine. Majka nam umire u mojoj četvrtoj godini. Od 13 godine živim u Splitu sa obitelji najstarije sestre. Uz pomoć cijele obitelji dolazim do diplome „ diplomiranog inženjera pomorskog prometa“ i zvanja „kapetana duge plovidbe“.
U brak sa Silvanom stupam 1975. godine. Zanimanje pomorca omogućava nam stan. kuću u selu i.t.d. Dobivamo dvoje djece, sina 1977 i kćerku 1983 godine. Dolaskom sina, odlazak na more postaje mi mučan, zbog čega 1982 prestajem ploviti.Otpočinje moja karijera “komercijaliste“ u istoj firmi. Supruga također radi Naš život je uspješan. Imamo, u našem gradu, toliko željenu obitelj sa svim što nam treba.Moj život funkcionira na osnovama tradicije Rimokatoličke crkve u Hrvata i kozmopolitske tolerancije, koje sam dobio kroz odgoj, školovanje i stečenog za putovanja po svijetu. Poslije završene osnovne škole gubim odnos sa mojim Anđelom Čuvarom i Djetetom Isusom (koji je u moje dječje vizije dolazio kao ozbiljan čovjek). Boga se uglavnom spominjem za pogibli na moru ili kad je neka druga nevolja ili fešta.Brige oko naše dvoje djece, jaslice, vrtić, škola postaju briga moje supruge a mene uzima karijera. Sebe doživljavam kao “ važnog člana moga poduzeća“. Sve manje vremena provodim sa obitelji. Ja u firmi, žena u firmi, djeca u školi ili skloništu. i.t.d. Razlog zbog kojeg sam prestao plovit sam zaboravio, djecu viđam kad spavaju ili vikendom.Jesen, turbulentne 1991. godine sin upisuje srednju školu. Primjećujem da se drogira. Oprosti, želim te podsjetiti ovo je priča o meni, ne o sinu. Živim period nevjerice, neprihvaćanja, traženja objašnjenja kao, trenutni - prolazni hir, moda, zavelo ga društvo i t.d. Tražim pomoć, savjete. Dolaze moje i suprugine besane noći.Govorimo, pretražujemo, idemo u školu. Sa njegove strane loše ocjene, izostanci, novo loše društvo, beskrajne laži, negiranje i.t.d. Otkriće da koristi heroin me šokira.Živim period panike, povećavamo, pritisak da prizna i da se liječi. Moj život se sveo na 24 satno življenje straha i brige za njega i obitelj. Doslovno ga slijedimo, vozimo u školu, dočekujemo ispred škole, on bježi sa nastave, drogira se što uporno negira. Mi smo za njega nerazumni bezveznjaci a svi stručnjaci neznalice. Ipak završava srednju školu i odlazi na brod kao pripravnik. Na brodu se oporavlja, otkriva „formulu, brod oporavak, zaradit za drogiranje pa u Splitu“. Njegovi boravci na brodu iako živimo u strahu, nama su na neki način odmor.Prolazi ispite za časnika straže na brodu čime povećava prihode i nastavlja sa drogiranjem. Svaki idući dolazak sa broda drogira se sve žešće, propada i postade kao avet. Selimo u Južnu Afriku ( Johannesburg kao predstavnik firme), želimo ga odvojiti od Splita koji nama postade „ glavni krivac“. On ne prihvaća, njemu odgovara „šema brod / Split “. Dovedi sebe do dna, pristane doći u Johannsburg. Prvi put upoznajem liječenje „ heptanonom „ koji on donosi iz Splita. Prolazimo agoniju, kljocanja, čuvanje da se ne ozlijedi padom, ne zapali sebe i stan sa opušcima cigara koji bi ponekad nagorijevali i njegove prste. Oporavlja se i opet slijedi brod sa kojeg dolazi u vrlo lošem stanju.

Jedne noći te jeseni 1997. godine, pođem za njim, zateknem ga kod bazena ( u kompleksu kuća gdje smo živjeli) kako ubrizgava heroin, prelomi se u meni spoznaja: „jedino ti, Bože, možeš pomoći. Tresući se gorko proplakah, molio sam Boga za oprost i pomoć priznajući moju nemoć. Moj pad nastavi se u nužniku. Sin uđe, zagrli me i plačući prvi put obeća „otac, sredit ćemo nekako ovu situaciju“.On se vraća u stan, a ja ostanem da prikupim snagu. Vratim se u stan, zavučem u krevet do žene, ona budna kao i obično, kaza „mužu, ovako dalje ne ide, mi moramo poraditi na sebi, on sam mora naći put ili će propasti.“ Počeli su pucati lanci. Bog ulazi u moj život, raste moje pouzdanje da će nam pomoći. Ističe mu putovnica odlazi na odsluženja vojske , drogira se, otkriva se hepatitis „C“ Vraćamo se iz Južne Afrike u Split. Dobivam svoje staro mjesto ali je firma u agoniji, supruga ne može naći uposlenje. Kći prolazi kroz težak period: roditelji propadaju na očigled - iscrpljeni, ponovo promjena škole, razlike ispita, ostavlja stečene prijatelje u J.Africi, a svemu tome krivac se zna, odbojnost prema bratu raste, kulminira.Zbog posjedovanja droge sud mu izriče mjeru obveznog javljanja u centar „Susreti“. Konačno priznaje ali ne pristaje na komunu, nije on za to ,on može sam, to je za one „narkomane“.Opet otkriva „formulu: vojska / položaj - vikend Split / opskrba“ i tako do kraja vojnog roka. Struka nam je sugerirala da je to bolje od Splita i ulice, sve dok odbacuje liječenje u komuni. Izlazi iz vojske, ukida mu se bilo kakav džeparac, udobnost, mir.Prijeti ucjenom, kaže da on može živjeti i drukčije, misli da može krasti i slično a to će nama biti sramota.U nekoliko navrata pokušava da se skine heptanonom“. Posljednji put mu pomažem uz pogodbu da je to zadnje inače mora u komunu.Pristaje. Oporavi se prilično, ali padne četvrti dan. Inzistiram na pogodbi i odlazimo na dogovor u zajednicu „ Susreti “. Izvede takvo inteligentno podlo i zlo izrugivanje mene i gospođe psihijatrice. Uvidjeh - ništa od pogodbe, prekidam taj sastanak, zahvalim i ispričam se gospođi, bez riječi sjednemo u automobil i uputimo se kući. U vožnji dođe mi snaga, stadoh desno, otvorim vrata automobila i sinu rekoh, “Moraš otići iz naše kuće, ti si potpuno prazan od bilo kakvog dobra, mrtav si, ja i tvoja majka smo te oplakali. Odlazi i javi se samo ako se hoćeš liječiti, u tome ćemo biti uz tebe“.Iziđe, a ja proslijedim kući – spoznah odakle mi snaga. Hvala i slava Njemu.Popričah sa suprugom, ostadosmo u tišini, bliži nego ikada. Oko 4 sata u jutro idućeg dana zazvoni telefon. Zateče nas budnim, bio je on, kaza „otac ići ću se liječit. Dođi po mene-želim ići odmah “. Udruga Susreti nije imala slobodna mjesta.Preko udruge Novi život uspostavi kontakt sa RETO CENTROM u Klisu.

Ušao je u RETO CENTAR 23.9.2000 godine kao ovisnik. Danas boravi u RETO CENTRU u Španjolskoj koji je postao njegova nova kuća .Našao je svoj put u službi Bogu pomažući ovisnicima da iziđu iz ponora droge.Njegovim odlaskom u centar ja i supruga, počinjemo dolazit na sastanke u RETO Klis. Rečeno nam je, da je važno upoznati se sa načinom liječenja. Dijete je u centru na sigurnom, možemo se opustiti, početi spavati, raditi na sebi tako da ga uzmognemo razumjeti i ostvariti sadržajan suživot sa našim „novim“ djetetom bez obzira gdje će živjeti u centru ili u van njega. Odlasci na sastanke postali su glavna hrana mog oporavka .Momci su svjedočili o ozdravljenju uz pomoć Kristovu, dijeleći stihove iz BIBLIJE koja je glavni i jedini voditelj u njihovom radu i življenju.
Moć božje riječi i gledanje djela koje Bog čini donijeli su u moje srce, moj život prisutnost Kristovu, jedno potpuno novo Svjetlo i uklonila tamu, odagnala umor i besanicu, vratila mi osmjeh i veselje. RETO je postao dio mog življenja, kuća u kojoj se skupa sa braćom i sestrama molim, sa kojima i o kojima skrbim i oni skrbe o meni, kuća u kojoj se živi razne situacije ali kuća koja je jedno živo Božje Djelo.

Ako dijelite iskustvo koje sam ja prolazio, budite slobodni i nazovite RETO CENTAR. SPLIT
Tel. (021)240 422. Bit ćemo vam na usluzi, osim momaka, i mi roditelji koji su prošli ono što vi prolazite.
Kad nas posjetite neka vas ne čudi naš osmjeh i veselje, iskreno ga želimo i vama jer znamo da ga možete imati.
Svim onim ljudima koje mi Bog posla radi pomoći, na tom putu koji je trajao punih 9 godina, a koji čitaju ovo svjedočanstvo želim kazati da su prisutni u mojim molitvama i zahvaljivanjima Bogu.

Zahvaljujući Bogu za sva djela koja napravi u mom životu i meni naočigled, vas pozdravljam.

Mate

Silvana

Zovem se Silvana, rođena sam u Splitu 1953. godine, u skladnoj obitelji, gdje su se poštovale sve ljudske vrijednosti i norme. Bog se spominje potiho kao nešto naslijeđeno, normalno za ovo podneblje, nešto što je tradicija i običaj. Moraš se krstiti, pričestiti, krizmati da imaš potvrdu, papir o tome i onda Boga odložiš i zaboraviš.Završavam školu, osnivam obitelj, radim. Reklo bi se živim normalnim, poštenim životom svog okruženja. Nastojim zadovoljiti obveze na radnom mjestu, u obitelji, biti svakom na usluzi. Volim svoj grad i sve ljude. Moj brod života plovi punim jedrima, mirno uglavnom po bonaci, ponekad se malo uzburka ali ja sve kontroliram.Koje li zablude saznajem da je moj sin postao ovisnik.Svim ljudskim snagama borim se zajedno sa suprugom kako bi ga izvukli iz pakla droge.Ljudi oko nas pokazuju svoja prava lica, neki nas odbacuju, neki likuju nad našoj nesrećom, neki se samo distanciraju od nas, a oni vjerni žele nam pomoći.Shvaćam da sam bespomoćna i sjetim se onoga kojeg sam odložila u fasciklu – Boga. Počinjem ga tražiti iz sveg srca. Shvaćam da je on cijelo vrijeme kraj mene, da mi je pokušavao govoriti, a ja ga od bonace oko mene nisam čula, niti sam vidjela da on upravlja mojim brodom. On mi je jedina nada.
Uskoro moj sin ovisnik odlazi u RETO CENTAR u Španjolsku, a ja i moj suprug u isto vrijeme odlazimo na sastanke u RETO KLIS. Tek tada spoznajem pravoga Boga. On mi daje da iz dana u dan gledam Njegova čuda.Osma je godina kako je moj sin u RETU i svjedoči za Boga služeći ljudima u potrebi.Mi njegovi roditelj, korak po korak s Bogom, uz pomoć Njegove riječi i ljudi koje nam stavlja kao primjere, pobjeđujemo sve dileme i mi se trudimo služiti Njemu.Znam da nemam zasluga, da ga ne mogu zadužiti svojim dobrim djelima, ali želim, ugoditi Njemu i pomoći svojim svjedočanstvom svima koji prolaze kroz ono što sam ja prošla, jer svjedočim, izlaza ima.
Jer Bogu je sve moguće.